Dobar glas daleko se čuje!

Kada dobijemo zadatak govoriti pred publikom, vrlo je važno znati što ćemo im reći, koju ćemo im poruku prenijeti. Ako ne uspijemo prenijeti poruku našim slušateljima, naš zadatak kao govornika propao je.

Kako se pripremamo za govor? Odabiremo temu, argumente, primjere, izabiremo anegdote i dosjetke kojima možemo upotpuniti naš govor i zainteresirati publiku.

Međutim, vrlo često zanemarujemo još jedan aspekt javnoga nastupa koji osim verbalne razine, dakle sadržaja koji iznosimo, igra veliku ulogu u slici koju naša publika stvara o nama kao govornicima, a nakraju i kao osobama. Taj je aspekt glasovna razina.

Izgovorimo li na početku našega govora ''dobar dan'' drhtavim glasom, naša će publika dobiti dojam da smo nesigurni u ono što govorimo ili da imamo jako veliku tremu. Ako publiku na početku pozdravimo vrlo visokim tonom glasa govoreći gotovo u falsetu, publika će nas procijeniti silno uzbuđenima – ali negativno uzbuđenima – histeričnima. Uz još jednu boju glasu vežemo negativne konotacije, a to je nazalna boja. Dovoljno je i malo nosnoga prizvuka u našem glasu da bi nas publika procijenila lijenima, nezainteresiranima, umišljenima – jer su upravo to konotacije koje vežemo uz takav glas.

Iz same boje glasa možemo prepoznati emociju koju nam osoba (ne) želi prenijeti, bez obzira na to kojim jezikom govori. To najbolje možemo vidjeti i na neutralnoj riječi kao što je ''halo'' pri javljanju na telefon kada drugu osobu ne možemo vidjeti, ali možemo prepoznati kako se osjeća i kakva je raspoloženja. Zovemo li prijateljicu koja ''halo'' izgovori tiše, sporije možemo zaključiti da je tužna ili umorna, ovisno o drugim čimbenicima koje smo mogli razaznati iz njezina glasa. Ako se pak osoba s druge strane javi i ''halo'' izgovori ubrzano, glasno, oštro, pretpostavit ćemo da je osoba u žurbi, ljuta ili loše volje. Modelirani izgovor i viša intonacija upućivat će da je osoba sretna, dobre volje itd.

Naša boja glasa, kojim su se bavili još i antički retoričari, nosi mnoštvo informacija o nama kao govornicima. Visina našega glasa ovisi i o našoj dobi i spolu pa tako muškarci imaju niži glas od žena, a odrasli imaju niži glas od djece. Međutim, uspoređujući glasove muškaraca i uspoređujući samo glasove žena, ugodniji je onaj glas koji je niži. Osobe čiji su glasovi u nižem dijelu spektra procjenjujemo kao samopouzdanije, većeg autoriteta, više im vjerujemo.

Glas s kojim se rodimo teško možemo mijenjati, ali pravilnom njegom glasa i vježbanjem možemo raditi na našem glasu, čak ga i ugoditi. Vježbanje glasa odnosi se na izvođenje fonetskih vježbi za glas i izgovor kojima možemo snažiti naš glas, popraviti dikciju, sniziti boju našega glasa i raditi na pravilnome disanju, čime pak možemo smanjiti čujne udahe u govoru.

Da se vratimo na početak, ako ne uspijemo prenijeti poruku svojoj publici – naš zadatak kao govornika propao je. Budući da glasovna razina prati verbalnu, pobrinimo se da ju ona podupire, a ne sabotira. Radimo na svome glasu kako ne bi ometao našu izvedbu i kako se ne bi kosio s porukom koju želimo prenijeti!

Autor: Maja Stokić